Aida Ramić

Aida Ramić pridružila se udruženju 1999. godine. Došla je na poziv predsjednice Galine koja je od ljudi saznala da radi prelijepe ručne radove. Ona joj je tom prilikom objasnila da je njena uloga značajna da da svoj doprinos čuvanju starih zanata, kao mlada žena, jer sve manje ljudi zna raditi tradicionalne rukotvorine.  Njeno znanje tehnike keranja koje je karakteristično za banjalučanke iz dijela Gornjeg Šehera naseljenog pretežno muslimanskim življem bilo je poseban razlog, jer je mogla da obuči druge mlade žene, pošto je sve manje starijih  žena bilo u mogućnosti da to rade. Žene izbjeglice srpske nacionalnosti koje su u Banjaluci našle utočište izrađivale su radove korištenjem veza, heklanja, pletenja i tkanja sa šarama karakterističnim za njihov zavičaj. Kao što su one umjetnice u izradi rukotvorina tim tehnikama, tako su žene Gornjeg Šehera, odakle je i Aida, u keranju imale posebno umijeće jer su radile tada već u Evropi poznate i cijenjene kerane radove. Keranje je izrada čipke šivaćom iglom i koncem, a banjalučko keranje je karakteristično jer u sredini ima goblen. Iako mlada žena uvijek je Aida imala poseban senzibilitet i dušu, ljubav prema porodici i tradiciji. U njenom sjećanju još žive slike djetinjstva, kada ona kao mala sjedila na sećiji i gledajući svoju majku, pravilno  naučila raditi keranje. 

Onda je sebi od drvenog sita za brašno napravila đerđef i zategnula bi tkaninu tako da odzvanja kada se u nju udari, jer bi to značilo da je dobro zategnuta. Ona je kao mala vezla goblene, a druge žene su kupovale goblene i na njima radile keranje, a Aida je zarađivala od prodaje i tako pomagala svojoj samohranoj majci, koja je imala šestoro djece. Kada bi rad bio gotov, on bi se peglao, a veći komadi su se stavljali pod tepih prekriveni bijelom krpom, da se što bolje ispeglaju, a ne isprljaju. Posebno je voljela da gleda i učestvuje u izradi šarenih krpara ili ponjava koje su se radile u tehnici tkanja na razboju od traka izrezanih od starih haljina i koje su se nalazile na podovima u njenoj kući.

Za sve ove godine u Dugi ona ima odličnu saradnju sa predsjednicom Galinom po čijoj bi ideji za neki proizvod sa tržišnom vrijednošću ili čitave kolekcije modnih odjevnih predmeta Aida pravila prvi uzorak. Nakon toga bi ga raspoređivala na žene i tako su izrađivane čitave male serije unikatnih proizvoda, suvenira, odjevnih i dekorativnih predmeta. Često je samostalno i samoinspirativno dodavala i dorađivala neke radove i tako su nastajali prelijepi proizvodi. Rodila se iz toga jedna divna ljubav i prijateljstvo među ženama koje traje do danas.  Često je bila primorana da ide iz uloge u ulogu, da bude humanitarka, socijalna radnica, savjetnica i iz tog razloga je omiljena i prihvaćena kod žena.

Aida je izrasla u organizatora, rukovodioca i edukatora grupa tzv.radne rehabilitacije i socijalizacije koja podrazumijeva izradu ručnih radova. Obučila je desetine žena prelijepoj tehnici keranja i dala im u ruke novi zanat od kojeg se može i zaraditi, a one su joj uzvratile pa je ona naučila nove tehnike i zanate od žena iz drugih krajeva i upoznala njihovu ornamentiku. Na izložbi „100 žena-100 minijatura“ dobila je nagradu za rukotvorinu izrađenu od čipke. Sve ove godine rado je dijelila viziju Duge, učestvujući na izložbama i revijama, uzimajući na sebe puno zadataka oko organizacije istih.