Krista Janković

Krista Janković je rođena 1952. godine u Čelincu, gdje i danas živi. Ne sjeća se kad je zavoljela ručni rad jer je bila djevojčica, ali iz priče i na čudo svojih bližnjih zna da je već tada umjela da prede. Ono što joj je u sjećanju kristalno čisto jeste priča njene majke koja joj je često pominjala da je kao djevojčica imala slab apetit i nije htjela da jede i da su njeni roditelji na sve načine pokušavali da to promijene. Na njihov upit šta želi da joj daruju da bi zauzvrat nešto pojela, tražila je malu preslicu na kojoj je oprela konac od konoplje i lana toliko tanak da može da se uvuče u iglu. „Sve što je vidjelo oko, ruke su naučile i radile“- kaže Krista dok je gledala kako druge žene izrađuju rukotvorine tehnikama veza, pletenja, tkanja i heklanja, što je kod nje probudilo želju da ih nauči. Posebno zadovoljstvo joj čini izrađivanje goblena, a ljubav koju osjeća prema tome mislima je vraća u raniji period kad je imala veliku želju za radom, ali nije imala finansijsku mogućnost da kupi konac i šeme. Svoj težak život, iseljavanje iz porodičnog doma u blizini kamenoloma u Čelincu, samostalnu izgradnju kuće kuvanjem i pečenjem jedne po jedne cigle, ova domaćica, majka 3 kćerke prebrodila je lakše uz Dugu. Za Dugu je vežu posebne uspomene, jer je osjećala ljubav i razumijevanje, a pošto nikad nije bila zaposlena imala je skromnu finansijsku nadoknadu za svoj rad što joj je davalo sigurnost.

  Prošlo je više od 16 godina od prvog susreta sa njom, a bilo je toliko lijepih situacija koje pamtim i rado prepričavam ljudima iz svoje okoline. Sa osmijehom se sjetim putovanja i druženja u Dragačevu, kada smo išli na Sabor tkalja i veselili se uz Dragačevsku trubu. Za Dugu sam saznala iz priča žena, mojih poznanica i prijateljica koje su već bile njene članice i kojima je ovo udruženje bilo utočište i rasterećenje od svakodnevnih životnih problema. Dolaskom u udruženje, obnovila sam svoje znanje tkanja i dodatno sam ga usavršila uz pomoć drugih žena, koje su me lijepo prihvatile, u čemu bih posebno spomenula Aidu koja je uvijek bila blaga prema meni i rado mi pomagala. Lijepa atmosfera koja me svaki put dočekala, kod mene je izazivala potrebu da svima pričam o mojoj Dugi u koju i danas dolazim i u kojoj bi mogla boraviti cijeli dan. Puno proizvoda stvorile su moje ruke, različitim tradicionalnim tehnikama i drago mi da se neke rukotvorine koje sam izradila nalaze u različitim krajevima svijeta. Teme o kojima sada razgovaramo su se promijenile jer su nam djeca odrasla i brige su manje. Ja sam najsrećnija žena jer imam 3 kćerke, 5oro unučadi, od kojih sada već neki imaju svoje porodice, kao i veliki broj prijateljica koje sam stekla boravkom u Dugi.